S mlađim sinom priča je bila upravo suprotna. Prvo je išao u strojarsku školu. Kasnije je diplomirao i nakon toga završio magisterij iz ekonomije. Već u srednjoj školi cijelo je vrijeme praksu obavljao u struci. Mnogo je puta radio vikendom i naučenu teoriju primijenjivao praksi. U to vrijeme tvrtka je bila zaista velika i to je bio odličan poligon za učenje.
Mlađi je sin počeo preuzimati cjelokupan razvoj proizvoda i tehnologije tijekom studija strojarstva. Biti u studentskom domu tijekom tjedna, nije bilo jednostavno. Tijekom tjedna, pored studija, razvijao je proizvode i tražio nova rješenja i ideje. Preko vikenda je sve to realizirao. Obično je rješenja predstavljao u subotu ujutro, isprobavao ih do nedjelje, a konačnu je varijantu predstavio neposredno prije odlaska na studij u Ljubljanu.
Zašto sam sve to detaljno opisao? Da bi lakše razumjeli kako živi od svoje petnaeste godine. Nije imao privatni život, što je uglavnom slučaj danas, kada je gotovo nezamjenjiv. Unatoč tim činjenicama, otac mu još uvijek ne vjeruje i gleda ga “pod povečalom” na svakom koraku. Otac je u mirovini već sedam godina i naravno prokurist. U potpunom je vlasništvu tvrtke i svih nekretnina. Uvjeren je da tvrtka nema šanse za opstanak bez njega.
Istina je sasvim drugačija. Prije dvije godine njegov je otac zbog bolesti bio odsutan pola godine. Za to vrijeme tvrtka je zabilježila gotovo 100% rast prihoda. To je dokaz:
1. Sinove sposobnost da bude značajno bolji vođa.
2. Otac nije samo kočnica, već i barikada za razvoj tvrtke.
Osnivač, otac, stalno je uključen u sve odluke i svakodnevno izaziva nelagodu među zaposlenicima. Od njegovog povratka iz bolnice otišla su trojica viših, ključno osoblje i nekoliko drugih zaposlenika. Promet se vraća na razinu kakav je bio kad je obolio. Postoji više nego dovoljno dokaza koji potkrepljuju moje tvrdnje. To, međutim, ne uvjerava oca da konačno prepusti upravljanje svom mlađem sinu.
Obitelj je već potpuno očajna. Zbog svih sukoba na dnevnoj bazi, supruga razmišlja o razvodu, sin odlazi. Otac odnosno suprug te prijetnje ne shvaća ozbiljno. Jednostavno razmišlja u smjeru: “Dok sam živ, bit ću ovdje i kontrolirati posao, bez obzira na posljedice!”
U stvarnosti, njega očito ne zanima tvrtka, njegovi dugogodišnji napori koji će na ovaj način propasti, a još manje obiteljske veze i odnosi. Ono što bi otac i slični poduzetnici zaista trebali učiniti kako bi dugoročno nastavili svoj teško ostvaren posao, povjerit ću vam iduće sedmice.
Uroš Kavs, Inštitut M.O.S.T.
